Suzana Jašić: „Naši su preci svoje izbore napravili. Mi svakoga dana radimo svoje.“
Na svečanoj sjednici Gradskog vijeća Grada Pazina povodom 83. obljetnice donošenja Pazinskih odluka, gradonačelnica Suzana Jašić govorila je o nasljeđu istarskih predaka, vrijednostima na kojima počiva današnje društvo te o domoljublju kao odgovornosti prema ljudima, zajednici i javnom dobru.
Povezujući povijesne ličnosti Istre s izazovima današnjice, posebno se osvrnula na odgovornost institucija, aktivnu ulogu građana i zaštitu prostora i prirodnih resursa, poručivši kako ljubav prema domovini ne znači strah od različitosti, već spremnost da za vlastitu zajednicu preuzmemo odgovornost.
Govor gradonačelnice Suzane Jašić prenosimo u cijelosti:
Poštovane i poštovani, pozdravljeni redom i čašću koja vam pripada.
Gospodine Antoloviću, zahvaljujem na uvijek zanimljivom prisjećanju na naše pretke.
Zamislimo na trenutak da su danas s nama u ovoj dvorani njihovi duhovi.
Juraj Dobrila, porečko-pulski biskup rođen u Ježenju, predvodnik hrvatskog preporoda u Istri, borac za prava narodnog jezika i osiromašeni puk. Bio bi sretan da vidi da su istarski ljudi danas pismeni i da se školuju. A do neba ponosan što pazinska gimnazija i strukovna škola nose njegovo ime.
Vladimir Gortan iz Berma, simbol otpora fašizmu, kojega su talijanske fašističke vlasti strijeljale u Puli, otvorio bi današnje portale i društvene mreže, pročitao nekoliko komentara i – umro po drugi put.
Olga Ban, sedamnaestogodišnjakinja iz Zarečja, strijeljana jer je zajedno sa svojom obitelji pomagala partizanima i jer se nije htjela odreći svojih političkih uvjerenja, stajala bi pred pazinskim dječjim vrtićem koji nosi njezino ime i ponosno plakala gledajući djecu. Djecu koju ona nikada nije stigla imati.
Ruža Petrović, seljanka iz Režanci, koju su 1944. talijanski karabinjeri i fašisti brutalno mučili jer je odbijala odati partizanske rute i položaje, a potom joj iskopali oči, ni nakon rata nije odustala. U Puli je osnovala društvo slijepih i slabovidnih osoba. Vjerojatno bi ih danas prvo posjetila. I nastavila se boriti za njih.
A Božo Milanović, svećenik, teolog i političar koji je na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. dokazima pokazivao tko živi u Istri i dao veliki doprinos njezinu pripajanju Hrvatskoj, možda bi danas ponovno tražio sugovornike. Ne više da razgovara o granicama Istre, nego o njezinoj supstanci. O tome što smo s njom učinili.
Jesu li svi oni bili domoljubi?
Jesu li živjeli komforne živote pravdajući se da nešto nije u njihovoj nadležnosti? Da oni nisu krivi? Da se ne žele miješati? Da su oni koji misle drukčije neprijatelji, izdajnici ili budale?
Ili su bili aktivni u borbi za svoja uvjerenja, za činjenice, za slobodu, obrazovanje, mir, ravnopravnost i socijalnu pravdu?
Jesu li, mnogo prije današnjeg Ustava, živjeli njegove temeljne vrijednosti čak i onda kada su zbog toga bili prokazivani, bili u manjini ili riskirali vlastiti život?
Njih da se sramimo? Ne dolazi u obzir.
Naravno, naši su preci živjeli u različitim okolnostima i zaticali se u situacijama u kojima se često radilo o preživljavanju, o golom životu, o zaštiti vlastite obitelji. Ljudi u takvim vremenima donose različite odluke.
Povijest ih poslije razvrstava pa zato govorimo o humanizmu, narodnjaštvu, fašizmu, antifašizmu … zato što određeni skup ideja i ponašanja ima svoje ime. I zato da bismo nešto naučili jer povijest jest učiteljica života.
Ali postoji pluralizam ljudske povijesti. Naši preci ponekad su bili na istim, a ponekad na različitim stranama. Mi, međutim, nismo oni.
Mi smo novi ljudi, u novom vremenu, pred novim životnim izborima.
Preci nam trebaju biti izvor snage da ih budemo dostojni. Ili, a vjerujem da bi oni sami upravo to željeli, da budemo bolji od njih.
A naše je društvo danas nahuškano i međusobno podijeljeno do mjere da su uzdrmane čak i vrijednosti na kojima počiva naša država.
Podsjetimo se ustavnih vrednota: sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava, demokratski višestranački sustav.
Istodobno, domoljublje se privatizira. Netko si uzima pravo drugima propisivati koliko su Hrvati, koliko vole svoju zemlju i kolika im je mjera patriotizma. To je antidomoljubni čin.
Što onda jest domoljublje?
Domoljublje je ljubav i odanost vlastitoj domovini i ljudima koji u njoj žive.
A ako je naša domovina Republika Hrvatska, onda domoljublje podrazumijeva i odnos prema državi: prema sustavu koji donosi zakone, upravlja javnim poslovima, ubire poreze i mora štititi javni interes.
Domoljublje znači poštovati jezik, kulturu, povijest i tradiciju svoje zemlje. Ali znači i poštovati znanje, obrazovanje i ljude oko sebe.
Prezir prema znanju, obrazovanju, kulturi i civiliziranoj komunikaciji nije domoljublje. To je njegova negacija.
Domoljublje je i doprinos zajednici. Aktivno sudjelovanje, trud da zajednica bude bolja, upozoravanje na probleme i inzistiranje da se oni riješe.
Zato ne mogu istodobno biti domoljubni i prijezir prema građanskim inicijativama, udrugama, zviždačima, novinarima ili političarima koji razotkrivaju bolesti sustava.
Aktivan građanin koji štiti javno dobro nije neprijatelj države.
On radi ono što bi domoljub trebao raditi.
I konačno, zdravo domoljublje voli svoje, ali zbog toga ne mora mrziti tuđe.
Ono zna da i lijevi i desni, i većina i manjina, i oni koji misle kao mi i oni koji ne misle kao mi, imaju jednako pravo na zdrav i dostojanstven život u svojoj zemlji.
I zna još nešto – da su zrak, more, voda, tlo i šuma također domovina.
Trovanje zemlje nije domoljublje. Omogućavanje njezina trovanja nije domoljublje.
A nedjelovanje institucija pred korupcijom, kriminalom, nemarom i uništavanjem javnog dobra nije neutralnost. To je odustajanje od vlastite države.
I zato vam danas želim ispričati jednu priču iz Istre. Iz njezina najšumovitijeg i jednog od najrjeđe naseljenih krajeva. Priču o Ćićariji.
Od kraja svibnja ove godine iznad Račje Vasi na komuneli mjesecima se sjekla šuma. Bukva i bor. Kamioni natovareni trupcima odlazili su prema Sloveniji i Gorskom kotaru.
Sječu je naručila Udruga za upravljanje zajedničkom imovinom sela Račja Vas kojom predsjeda osoba koja je vijećnik u Općinskom vijeću Lanišća.
Isključivo borbom mještana i Općine te istraživanjem novinarki, dobili su se neki odgovori i reakcije institucija.
Hrvatske šume potvrdile su da prema važećem programu gospodarenja na tom području sječa do 2032. nije predviđena. Ministarstvo poljoprivrede potvrdilo je da u 2026. za evidentirane čestice nije izdana doznaka stabala i da u službenom registru nema podataka o otpremi posječenog drva.
Ya to vrijeme šuma je padala.
Mještani su prijavljivali.
Komunalni redar Općine Lanišće izašao je na teren još 12. lipnja, zajedno s djelatnikom Hrvatskih šuma i policijom. Zatečeni su izvođači, kamioni i velike količine trupaca. Ono što je utvrđeno dokumentirano je i upućeno nadležnima.
A šuma je i dalje padala.
U srpnju je na teren izašao šumarski inspektor Državnog inspektorata, na zahtjev Državnog odvjetništva i zajedno s policijom.
Inspektor je kasnije novinarki potvrdio da su posječena i stabla bez doznake te najavio, nevjerojatno zvuči, prekršajnu prijavu.
Šuma je i dalje padala.
Zakon šumarskom inspektoru daje mogućnost da naredi obustavu sječe, zabrani njezin nastavak i privremeno oduzme bespravno posječeno drvo.
Nije javno poznato da je išta od toga učinjeno.
Sječa je prestala tek u kolovozu nakon što su mjesecima reagirali najprije mještani i Općina pa mediji pa saborski zastupnici. Nakon što su na terenu bili Hrvatske šume, policija i Državni inspektorat. Nakon što je u cijelu stvar bilo uključeno i Državno odvjetništvo.
A javnost ni danas nema odgovor na najjednostavnija pitanja.
Koliko je stabala posječeno? Koliko je kubika drva odvezeno? Kome je prodano? Koliko je novca dobiveno? Hoće li odgovorni biti privedeni pravdi?
Kako je sve to moguće? Zbog čega su ljudi odjednom počeli spominjati vjetroelektrane?
Mnogo toga za sad ne znamo, ali nešto ipak znamo.
Znamo da su građani prijavljivali. Znamo da je lokalna vlast reagirala. Znamo da su državne institucije znale. Znamo da su njihovi ljudi bili na terenu. Znamo da je inspektor utvrdio i stabla bez doznake.
I znamo da su kamioni nastavili voziti.
Zato Ćićarija nije samo priča o šumi, kao što Gospić, Benkovac i Pazin nisu samo priče o otpadu.
To su priče o državi.
O državi koja ima zakone, inspekcije, ministarstva, policiju i državna odvjetništva, državi koja od građana očekuje da poštuju njezina pravila.
I zato građani imaju pravo očekivati da ih poštuje i ona sama. I da ih provodi onda kada još mogu nešto zaštititi.
Ne tek kada od šume ostanu panjevi.
Od tvornice – skladište otpada.
A od odgovornosti – dopisi među institucijama.
Jer domovina nije samo zastava.
Domovina je i ova šuma.
I pitanje je: tko ju je branio?
Nadbiskup Mate Uzinić nedavno je rekao da nas problemi s kojima se suočavamo pozivaju da se zapitamo gradimo li Babilon ili novi Jeruzalem.
Babilon se gradi ondje gdje vladaju strah, oholost, moć i želja da sebi pribavimo ime.
Jeruzalem se obnavlja ondje gdje svatko preuzima svoj dio odgovornosti, gdje se različitosti ne ukidaju nego usklađuju i gdje se odnosi obnavljaju prije nego što se grade zidovi.
Svakoga dana biramo, kao građani, radnici, službenici, župani, gradonačelnici…
I zato, posebno vama mladima koji danas sjedite ovdje: nemojte dopustiti da vam itko objasni da je ljubav prema domovini strah od drugih.
Putujte. Po Istri, Hrvatskoj, regiji, Europi, svijetu.
Upoznajte druge jezike, druge ljude, druge povijesti i druge načine života.
Jer upoznajući svijet nećete manje voljeti svoj zavičaj.
Vjerojatno ćete ga voljeti više. Ali ćete ga voljeti zrelije.
Ne kao nešto što treba braniti od različitosti, nego kao nešto za što treba preuzeti odgovornost.
Naši su preci svoje izbore napravili. Mi svakoga dana radimo svoje.
Budimo ih dostojni. I, ako možemo, budimo bolji od njih.
Smrt fašizmu.
Sloboda pluralizmu.
Sloboda narodu.