Grad Pazin

Službene stranice Grada Pazina

Program pazinskog dijela Festivala europske kratke priče – 30. i 31. svibnja 2012. s kratkim pregledom autora koji nastupaju

Ovogodišnji Festival europske kratke priče, jedanaesti po redu, počinje 27. svibnja i trajat će do prvog lipnja. Pod pokroviteljstvom Večernjeg lista i ove će se godine 15 odabranih vrsnih europskih pera predstaviti domaćoj publici u Zagrebu i Pazinu.

Srijeda, 30. svibnja – 20:00 – Pazin, Spomen dom: Čitanje;

Nastupaju: Enver Krivac (Hrvatska); Xabier Montoia (Baskija/Španjolska); Jacinto Lucas Pires (Portugal); Dilys Rose (UK/Škotska); Srđan Srdić (Srbija); Neven Ušumović (Hrvatska); Dimitri Verhulst (Belgija)

Četvrtak, 31. svibnja – 20:00 – Pazin, Spomen dom: Čitanje i dodjela nagrade “Edo Budiša” Srđanu Srdiću;
Nastupaju: David Albahari (Srbija); György Dragomán (Mađarska); James Hopkin (UK); Nuala Ní Chonchúir (Irska); Senko Karuza (Hrvatska); Jelena Lengold (Srbija); Zoran Pilić (Hrvatska); Manon Uphoff (Nizozemska)

Poznat po domaćem štimungu koji ljubitelje knjige mami ležernom i neopterećenom atmosferom, FEKP će nakon dobitnika nagrade Booker Anne Enrigtt i D. B. C. Pierrea te dobitnice Pulitzerove nagrade za književnost Elizabeth Strout i mnogih drugih velikana europske i svjetske književnosti, za nekoliko tjedana ugostiti i književnu zvijezdu iz zemlje partnera, a to je Nizozemska. Riječ je o Ceesu Nooteboomu čije se ime u kuloarima često povezuje s Nobelovom nagradom za književnost.

– Već se jedanaestu godinu okreće i pokreće – taj naš Festival europske kratke priče! I sve to vrijeme pisci, poznati i nepoznati, strani i domaći, knjige i prijevodi, antologije i gradovi, raznoliki jezici i silna energija… najstariji smo europski festival posvećen pripovijetci, ali nekako mi se čini da smo u neprestanom zaletu, da nema stajanja, ni za nas ni za taj sjajni kratki tekst kojim se bavimo! – istaknuo je Roman Simić Bodrožić, osnivač i kreativni direktor FEKP-a, ali i jedan od ponajboljih hrvatskih pisaca kratkih formata.

O festivalu Festival europske kratke priče pokrenut je 2002.* i jedan je od prvih festivala u Europi posvećenih ovoj književnoj formi.
Ono po čemu se FEKP razlikuje od većine drugih hrvatskih festivala suradnja je s domaćim nakladnicima, stipendiranje i usavršavanje mladih prevoditelja, sistematski rad na tome da se preko kontakata proizašlih iz festivalskih druženja Europi predstave suvremeni hrvatski pisci… ukratko, svijest o tome da, ako želi biti živ, Festival ne može postojati mimo onih koji čine književnu scenu na kojoj diše.
Na FEKP-u je tako do danas gostovalo preko 150 pisaca iz 15 europskih zemalja. Festival je ugostilo šest hrvatskih gradova. U sklopu festivala objavljeno je i predstavljeno 15 antologija europske kratke priče, uz bar još toliko knjiga festivalskih gostiju. Festival je organizator i sedam prevoditeljskih radionica iz suvremenih europskih književnosti, čije pobjednike, u suradnji s međunarodnim partnerima, nagrađujemo studijskim boravcima u Poljskoj, Italiji, Irskoj, Švedskoj i Španjolskoj.
Na FEKP-u su predstavljeni ugledni europski književni festivali, a po ugledu na njega književnica Olga Tokarczuk u Wroclawu je pokrenula sestrinski Međunarodni festival priče.
Osim gostovanja stranih autora u Hrvatskoj, Festival je imao čast dogovoriti i više europskih gostovanja hrvatskih pisaca. Surađujemo s uglednim organizacijama, inicijativama i institucijama širom Europe. U suradnji s gradom Zadrom Festival je u Zadru osnovao rezidenciju za pisce, u kojoj će svake godine boraviti po jedan sudionik FEKP-a. O autorima XABIER MONTOIA (BASKIJA, ŠPANJOLSKA) rođen je 1955. u baskijskom gradu Gasteizu (na španjolskom Vitoria), a poeziju je počeo pisati još kao tinejdžer. Otada je objavio četiri knjige poezije (“Anfetamina”, “Likantropo”, “Narraztien Mintzoa”, “Bingo”), pet zbirki kratkih priča (“Emakume Biboteduna”, “Gasteizko Hondartzak”, “Baina Bihotzak dio”, “Euskal Hiria Sutan”, “Fucking Artists”) i šest romana (“Non dago Stalin?”, “Hezur gabeko hilak”, “Blackout”, “Elektrika”, “Denboraren izerdia”, “Golgota”), sve na baskijskom jeziku. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada, ali i glazbenik i pjevač koji je dosad objavio gomilu zvučnih zapisa. JACINTO LUCAS PIRES (PORTUGAL) rodio se 1974. u Portu. Diplomirao je pravo na Katoličkom sveučilištu.
Za zbirku priča “Provjera njezina stupnja čistoće” (“Para averiguar do seu grau de pureza”, 1996) osvojio je nagradu Ruy Cinatti i Ruy Belo. Autor je više drama, putopisa “Knjiga tijekom putovanja Japanom” (“Livro usado numa viagem ao Japão”, 2001), romana “Tirkizno-plavo” (“Azul-turquesa”, 1998) i “O suncu” (“Do sol”, 2004) te pripovjednih zbirki “Otvoriti ovdje” (“Abre para cá” , 2000) i “Javno izviždati” (“Assobiar em público”, 2008). Ta zbirka 22 priče osvojila je europsku nagradu David Mourão-Ferreira za 2008. godinu.
Pires je također autor scenarija, a 1999. režirao je kratkometražni film “Cinemaamor” za koji je dobio nagradu na festivalu u Santa Maria da Feira. Priče su mu prevedene na španjolski, engleski, francuski, norveški i hrvatski. Mnoge su mu priče uvrštene u antologije u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Brazilu i drugdje. Redovito piše za dnevne listove i časopise. Živi u Lisabonu. 
 DILYS ROSE (VELIKA BRITANIJA/ŠKOTSKA) piše poeziju, pripovjednu prozu, drame i odnedavno tekstove za uglazbljivanje. Pjesničke su joj zbirke “Karoserija” (“Bodywork”), “Mamac” (“Lure”) i “Dilema gospođe Doubtfire” (“Madame Doubtfireʼs Dilemma”).
Objavila je tri knjige kratkih priča: “Blažena Gospa Džeparica” (“Our Lady of the Pickpockets”), “Cvjetanje mora” (“Red Tides”) i “Lutke rata” (“War Dolls”). Dobitnica je brojnih priznanja za svoj književni rad, među kojima su nagrada za kratku priču Macallan/Scotland on Sunday (1991), putna stipendija Društva pisaca (1998), dvije književne nagrade Škotskog umjetničkog vijeća (1993, 1999), nagrada Canongate (2000), UNESCO-va stipendija (2006) i nagrada McCash (2006). “Cvjetanje mora” ušlo je 1993. u uži izbor za čak dvije nagrade za najbolju škotsku knjigu godine, McVitie’s i Saltire. Prvi roman “Djeva kugonoša” (“Pest Maiden”) bio je nominiran za nagradu IMPAC (2001).  Dilys Rose rado surađuje s likovnim umjetnicima i skladateljima, a najnoviji proizvodi takve suradnje jesu tekstovi za mjuzikl “Zbrda-zdola” (“Helter Skelter”, 2007) i libreto za komornu operu “Hauser”. Dilys Rose živi u Edinburghu i predaje na tamošnjem sveučilišnom diplomskom studiju kreativnog pisanja. NEVEN UŠUMOVIĆ (HRVATSKA) rođen je 1972. u Zagrebu, odrastao u Subotici. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju, komparativnu književnost i hungarologiju. Objavio je zbirke priča “7 mladih” (1997), “Makovo zrno” (2009) i “Rajske ptice” (2012) te roman kratkog daha “Ekskurzija” (2001). Priča “Vereš” objavljena je u antologiji “Best European Fiction” koju je 2009. za američku izdavačku kuću Dalkey Archive Press uredio Aleksandar Hemon. S mađarskog je prevodio Bélu Hamvasa, Ferenca Molnára, Pétera Zilahyja i Ádáma Bodora. Zajedno sa Stjepanom Lukačem i Jolán Mann priredio je antologiju suvremene mađarske kratke priče “Zastrašivanje strašila” (2001). Od 2002. radi kao knjižničar u Umagu. DIMITRI VERHULST (BELGIJA) rođen je 1972. u Aalstu, smrdljivom industrijskom gradiću, kao jedino dijete švelje i poštara alkoholičara. Kad mu je bilo 12 godina, majka je započela nov život i ostavila njega i oca.
Odonda je više nikad nije vidio. Budući da otac nije bio u stanju brinuti se ni o samome sebi, Dimitri je postao “mali iz popravnog doma” i u njegovu je životu jedina čvrsta točka bila ljubav prema književnosti. Čim je naučio pisati, znao je da mora postati pripovjedač. Bez roditelja i bez novca, nije si mogao priuštiti ozbiljnu naobrazbu (premda je pokušao raditi 32 sata tjedno kao dostavljač pizze i istovremeno studirati, no to je za njegov um bilo previše), tako da je radio neke osebujne poslove. U dobi od 26 godina (1999) objavio je prvi roman, no ono malo uspjeha u domovini i inozemstvu donio mu je “Problemski Hotel”.
Ta je knjiga uvrštena na Unescov popis reprezentativnih djela i doživjela je uistinu brojne prijevode. Na više je jezika prevedena i “De helaasheid der dingen”, a filmska ekranizacija nagrađena je na Filmskom festivalu u Cannesu (Prize for Art and Essai). Za “Godverdomse dagen op een godverdomse bol” (prevedenu na nekoliko jezika, ali ne i na engleski) dobio je Libris-Literatuurprijs, najvažniju nagradu koja se dodjeljuje za knjigu napisanu na nizozemskom. DAVID ALBAHARI (SRBIJA) rođen je 1948. godine. Od 1994. živi u Calgaryju u Kanadi, tako da sada, kao autor, ima trostruki identitet, tj. vidi sebe kao srpsko-kanadsko-židovskog pisca. Dosad je objavio više od trideset knjiga, među kojima 13 romana, 11 zbirki priča i četiri knjige eseja. Knjige su mu prevedene na dvadeset jezika. Dobitnik je (u Srbiji i drugdje) niza nagrada i priznanja za svoj rad; posljednja je od njih nagrada Stefan Mitrov Ljubiša koja mu je dodijeljena 2011. u Budvi (Crna Gora). U posljednjih nekoliko godina objavio je romane “Brat” (2008), “Ćerka” (2010) i “Kontrolni punkt” (2011) te knjige priča “Svake noći u drugom gradu” (2008) i “Nema pesma – izabrane priče” (2009). Također je objavio knjigu za djecu “Ni dana bez čuda” (2010), knjigu eseja “Ljudi, gradovi i štošta drugo” (2011) i fotomonografiju “Pamtivek” (2010). GYÖRGY DRAGOMÁN (MAĐARSKA) rođen je u Marosvásárhelyju (Tirgu Mures) u Rumunjskoj. Kad mu je bilo 15 godina, obitelj se iselila u Mađarsku. Studirao je filozofiju i anglistiku, radio kao književni prevoditelj, preveo djela I. B. Singera, Irvinea Welsha i Samuela Becketta. Objavio je dva romana: “A pusztítás könyve” (“Knjiga uništenja”, 2002) i “A fehér király” (“Bijeli kralj”, 2005); potonji je preveden na trideset jezika. Dragomán živi u Budimpešti sa ženom i dva sina. JAMES HOPKIN (VELIKA BRITANIJA) živio je u Berlinu, Manchesteru, Krakovu i još nekoliko europskih gradova, sela i primorskih mjesta (i u Dalmaciji). U rujnu 2002. pobijedio je na natječaju britanskog Arts Council s pričom “Even the Crows Say Krakow”. Sljedeće godine potpisao je ugovor s nakladničkom kućom Picador. Njegov roman “Winter Under Water” (2007) bio je odvažan prvijenac koji je kritika jednoglasno pozdravila. Kratke su mu priče uvrštene u antologije i izvođene su na Radiju BBC. Pripovjedna je zbirka izašla 2008. (kao e-knjiga 2011), kada i džepno izdanje romana “Winter Under Water”. Hopkin je dobitnik nagrade J. B. Priestley za 2010. i nagrade Društva pisaca za 2011. godinu. Uskoro mu izlazi nov roman “Say Goodbye to Breakfast”. Za Guardian od 1998. piše putopise i literarne recenzije te objavljuje intervjue. NUALA NÍ CHONCHÚIR (IRSKA) autorica je kratkih priča, romana i poezije, rođena 1970. u Dublinu, a živi u Galwayu. Treću pjesničku zbirku “Junonine čari” (“The Juno Charm”) objavila je koncem 2011. izdavačka kuća Salmon Poetry. Četvrta zbirka kratkih priča “Majka Amerika” (“Mother America”) izlazi uoči FEKP-a u svibnju 2012. kod nakladnika New Island. Nualina priča “Breskva” (“Peach”), koju je objavio Prairie Schooner, nominirana je za nagradu Pushcart za 2012. godinu. Nuala je dobitnica brojnih nagrada za kratku prozu, među kojima su Francis MacManus Award radija RTÉ, Cúirt New Writing Prize, Jonathan Swift Award za prvijenac i Cecil Day Lewis Award. Bila je među finalistima Europske nagrade za književnost. Za njezin prvi roman “Ti” (“You”, New Island, 2010) The Irish Times napisao je da “grije srca”, a The Irish Examiner da je “dragulj”. Njezina treća zbirka kratkih priča “Golo” (“Nude”, Salt, 2009) ušla je u uži izbor za britansku nagradu Edge Hill. Nuala vodi literarni blog na www.womenrulewriter.blogspot.com. JELENA LENGOLD (SRBIJA) rođena 1959, piše priče, romane i poeziju. Objavila je šest zbirki poezije, četiri zbirke priča (“Pokisli lavovi”, “Lift”, “Vašarski mađioničar” i “Pretesteriši me”) te roman “Baltimor”. Zastupljena je u više antologija poezije i priča, a radovi su joj prevedeni na nekoliko jezika. Za zbirku pjesama “Sličice iz života kapelmajstora” dobila je nagradu Đura Jakšić. Za zbirku priča “Vašarski mađioničar” dobila je nagrade Biljana Jovanović, Žensko pero, Zlatni hit liber te Europsku nagradu za književnost. Živi u Beogradu. MANON UPHOFF (NIZOZEMSKA) rođena je 1962. u Utrechtu. Debitirala je 1995. zbirkom kratkih priča “Želja” (“Begeerte”), koja je nominirana za više važnih literarnih nagrada. Roman “Zgorega” (“Gemis”, 1997) bio je u izboru za književne nagrade Libris i Betje Wolff.
Uslijedila je zbirka kratkih priča “Baršunasti stroj” (“De Fluwelen Machine”, 1998), zbirka eseja “On veli da ne znam plesati” (“Hij zegt dat ik niet dansen kan”, 2000) i kratki roman “Hvatač” (“De Vanger”, 2002), koji je doživio ekranizaciju premijerno prikazanu 2003. Godine 2002. primila je za svoj književni rad prvu nagradu C. C. S. Crone. Sabrane su joj priče objavljene u proljeće 2003. godine, a kratki roman “Kopile” izašao je 2004. Iste su je godine nizozemski kritičari svrstali među pet najboljih pisaca kasnih 1990-ih. Roman “Gangrena” (“Koudvuur”, 2005) ušao je u uži izbor za nagradu Libris. Sve kratke priče Manon Uphoff objavljene su 2007. u zbirci “Sjenplamenovi, sve priče do danas” (“Schaduwvlammen, alle verhalen tot vandaag”).  Uslijedio je 2009. roman “Igrači” (“De Spelers”) o ženi koja se zaljubi u muškarca iz bivše Jugoslavije te ga slijedi i u njegovu opustošenu domovinu, turobna priča djelomice utemeljena na autoričinim osobnim iskustvima. Roman je 2010. nominiran za nagradu ženskog knjižnog časopisa Opzij. Manon Uphoff živi u Nizozemskoj, ali dio vremena provodi i u Hrvatskoj, na Krku.

Copyright Grad Pazin. Sva prava pridržana.