Grad Pazin

Službene stranice Grada Pazina

László Végel u Kući za pisce – Hiži od besid

U sklopu kulturne suradnje Autonomne Pokrajine Vojvodine i Istarske županije, mjesečnu stipendiju za boravak u Kući za pisce – Hiže od besid u Pazinu dobio je ugledni novosadski pisac László Végel, koji je u Istru došao početkom rujna.

László Végel, mađarski je prozni i dramski pisac, esejist i kritičar, rođen u vojvođanskom Srbobranu (mađarski Szenttamás) 1941. godine. Studirao je u Novom Sadu i Beogradu. Bio je novinar, član redakcije novosadskih časopisa Új Symposion i Polja; sedamdesetih godina bio je urednik kulturnog dodatka novosadskog lista Magyar Szó; osamdesetih dramaturg Televizije Novi Sad, te stalni kazališni kritičar beogradske Politike i član redakcije zagrebačkog časopisa Prolog. Početkom devedesetih dobio je otkaz na novosadskoj televiziji, ali i dalje javno djeluje: ovoga puta kao koordinator novosadske kancelarije Sorosovog Fonda za otvoreno društvo. Od 2002. godine živi od književnog rada.

Végelova djela prevođena su na mnoge jezike, pri čemu je, iz razumljivih razloga, najviše prevođen na srpski. Još je 1970. godine veliki novosadski književnik Aleksandar Tišma prijevodom Végelovog prvog romana Memoari makroa (objavljenom na mađarskom 1967. godine) privukao pozornost šire jugoslavenske javnosti na važnost književnog djelovanja Lászla Végela, koji je tada imao status glasnogovornika generacijskih, šezdestosmaških etičkih dvojbi. Godine 1993. Végel objavljuje ponovno svoj prvijenac na mađarskom, ali ovoga puta kao dio veće romaneskne cjeline pod nazivom Novosadska trilogija; u tu trilogiju ulaze još roman Dupla ekspozicija (roman se pojavio u srpskom prijevodu godinu dana prije mađarskog originala, 1983. godine!) i roman Eckhartov prsten. Ta se trilogija smatra središnjim dijelom Végelova književnog opusa i ukazuje na njegovu tematsku zaokupljenost Novim Sadom, gradom koga u nekim svojim kasnijim esejima uspoređuje s Trstom, pesimistički ukazujući na izumiranje građanske tolerancije i nestanak «atoma duhovnog prostora» u svom gradu.

Krajem osamdesetih Végel privlači pozornost i svojim dramskim stvaralaštvom, ali njegova kasnija međunarodna književna reputacija izgrađena je na bespoštednoj esejistici i potresnim dnevničkim zapisima u kojima kao «manjinac» bilježi propadanje srpskog društva devedesetih. Takav tip pisanja vrhuni u knjizi Exterritorium (objavljena u Mađarskoj 2000. godine; Végel je za nju dobio mađarsku Nagradu za knjigu godine), u kojoj pisac opisuje osjećaj dvostruke ugoženosti usred NATO-ovog bombardiranja Srbije: od bombi iz zraka i od nacionalističkog bijesa svojih sugrađana.

Od velike je važnosti i zbirka Bezdomni eseji (srpsko izdanje 2002. godine, mađarsko 2003.), koja pruža pravi uvid u njegovu esejistiku. Végelova sklonost autorefleksiji našla je u eseju svoj idealan književni oblik. Esejističko pisanje omogućuje mu samokritično ispisivanje veza između činjenica vlastite egzistencijalne situacije (kao i iluzija vlastite generacije) s činjenicama koje obilježavaju lokalnu povijest i povijest epohe. Pri tome Végel afirmira «povijesnu ulogu manjinskog čovjeka» kroz vrijednosti «kulture različitosti» i «heterokozmosa». Njegovim riječima: «čujem kako viču: živi bolje i slobodnije, ali jedva da se čuje glas: živi drugačije».

Njemačke stipendije omogućuju mu da počev od 2006. godine bolje upozna Zapad, Zapad za kojim je toliko čeznula njegova generacija. Tako su nastali «berlinski tekstovi» koji su ove godine objavljeni i na srpskom pod nazivom Priče iz donjih predjela.

Végel je dobitnik cijelog niza nagrada, među kojima izdvajamo Zlatnu povelju predsjednika Republike Mađarske za cjelokupni književni rad (2000).

Copyright Grad Pazin. Sva prava pridržana.