In memoriam: Branko Legović Pićin
U nevjerici, kao da je riječ o još jednoj njegovoj crnohumornoj šali, pronijela se Pazinom tužna vijest da je iznenada, u 57. godini života umro Branko Legović Pićin.
Uz šum potoka na gradskom groblju Moj mir u ponedjeljak su se nebrojene stotine prijatelja, sugrađana i poznanika nezabilježenim, veličanstvenim sprovodom oprostile od nenadomjestivog dobrog duha Pazina, koji je otišao na onaj svijet brzinom kojom je i živio, neutješno rasplakavši sve koji su ga poznavali. Nije mu bilo prvi put. Iste je ljude tijekom života nebrojeno puta rasplakao, ali od smijeha, originalnim dosjetkama i škercima koje je sipao kao iz rukava. Usvojivši bogatstvo pučke kulture pazinskog kraja, taj je Miljenko Smoje našeg malog mista pretočio u srce naraštaja sugrađana slobodoumlje, optimizam, humanost, dobrotu i široke nazore koji su se zrcalili u njegovoj nenadmašnoj duhovitosti, ostavivši neizbrisivi trag u duši Pazina, grada koji je toliko volio.
Teško djetinjstvo i nesretna rana životna iskustva nisu mogla pomutiti njegov karakter, već su ga oplemenila i nadahnula da pomogne svakome kome je mogao, bez obzira na okolnosti. Svakodnevica će ovoga grada svakako biti siromašnija bez neponovljivog Pićina, ali pečat koji je ostavio dovoljno je dubok da će trajati mnogo dulje od sjećanja onih koji su ga poznavali. Obilježivši svojom prisutnošću brojne događaje središnje Istre, ovaj će humanist ostati mnogima u sjećanju i kao redovni darivatelj krvi, dugogodišnji igrač »Slobode« iz Katuna Trviškog, veteran NK »Pazinke«, dugogodišnji djelatnik Istraplastike i Dječjeg vrtića Olga Ban, gdje je svugdje zasluženo bio voljen.
Premda ne može izbrisati nenadoknadivost gubitka, zahvalnost ljudi s kojima je prošao životno putovanje možda će barem malo u tuzi pripomoći njegovoj neutješnoj obitelji, supruzi Neviji, kćerki Tamari i sinu Teu, kojima sjećanje na Branka može samo buditi ponos. U mnogim će srcima ostati njegov vedar lik i dobrota, jer plemeniti kratko žive, a dugo se pamte. (Glas Istre) 
