Ajmo normalno: ravnopravnost počinje kod kuće
Ravnopravnost se vidi u svakodnevnim stvarima
Gotovo svi kažemo da želimo ravnopravnost — pošteno postupanje i jednake prilike za sve. Kad o tome govorimo, najčešće pomislimo na sustav, politiku i institucije. No puno toga događa se puno bliže, u svakodnevnom životu: ujutro kod kuće, za stolom, u razgovoru s partnerom, u odluci tko će uzeti bolovanje kad dijete oboli.
Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Grada Pazina kroz inicijativu #AjmoNormalno otvara razgovor upravo o tim malim, svakodnevnim situacijama u kojima se ravnopravnost — ili njezin izostanak — najjasnije vidi.
Nevidljivi rad koji se podrazumijeva
Zamislite da za sve što radite kod kuće dobivate plaću — za kuhanje, pranje, vožnju djece, liječničke termine, kupovinu, organizaciju obiteljskog rasporeda, i onu brigu koja krene čim se netko razboli, dok posao i dalje čeka.
Prema istraživanjima, kad bi se taj rad platio, žene u Hrvatskoj bi njime godišnje zaradile više nego na svom plaćenom poslu, dok bi muškarci zaradili otprilike upola manje. Nitko nije svjesno odlučio da stvari trebaju izgledati baš tako — jednostavno smo se navikli da se dio tog rada podrazumijeva. Pitanje koje se ovdje postavlja jest što bi se promijenilo kad bismo taj rad počeli primjećivati i imenovati.
Isto iskustvo, drukčiji odgovor
Istraživači su proveli jednostavan eksperiment: poslali su stotine životopisa na oglase za posao, s identičnim iskustvom i vještinama. Razlikovalo se samo ime na vrhu stranice. Životopisi s muškim imenom dosljedno su dobivali više poziva na razgovor za posao.
Nitko pritom ne mora svjesno odlučiti biti nepravedan — dovoljno je da postoji neka nesvjesna pretpostavka o tome tko djeluje kao bolji kandidat. Upravo zato što takve pretpostavke lako promaknu, vrijedi ih primijetiti: ono čega nismo svjesni može utjecati na naše odluke, čak i kad mislimo da biramo potpuno jednako.
“Zašto nisi otišla?” — pogrešno pitanje
“Zašto nisi otišla?” pitanje je koje žrtve nasilja prečesto čuju — od obitelji, susjeda, poznanika, ponekad i od onih od kojih bi očekivale pomoć. Kao da je problem u tome što je žrtva ostala, a ne u tome što ju je netko svojim ponašanjem u toj situaciji zadržao.
Umjesto toga vrijedi postaviti drukčije pitanje: što joj je trebalo da bi mogla otići? Odgovor obično uključuje novac i financijsku sigurnost, mjesto kamo može otići, osobu kojoj može vjerovati i sustav koji će joj vjerovati i stvarno pomoći.
22. rujna — Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama
Datum 22. rujna u Hrvatskoj se obilježava kao Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, u znak sjećanja na 2004. godinu kada su tijekom brakorazvodne parnice na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu ubijene sutkinja Ljiljana Hvalec, stranka u postupku Gordana Oraškić i njezina odvjetnica Hajra Prohić.
Dan se ne obilježava kao nešto što treba slaviti, već zato što nasilje nad ženama, nažalost, i dalje postoji.
Ako trebate pomoć ili je treba netko koga poznajete, obratite se Zavodu za socijalni rad, Područnom uredu Pazin, na brojeve 052 624 433 i/ili 624 497.
Ravnopravnost se ne mjeri zakonima
Ravnopravnost se vidi u tome čiji se trud primijeti, a čiji se jednostavno očekuje. Tko na kraju dana čuje da je nešto dobro napravio, tko dobije priznanje za sav uloženi posao — i tko sve to nosi u glavi, bez da ga itko pita kako mu je.
Tekst i inicijativu #AjmoNormalno pripremilo je Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Grada Pazina.
