Najstariji predio naselja nastanjen već u pretpovijesti, a Lindar se prvi put spominje 1283. kada je porečki biskup Bonifacije Pazinu predao neki mlin pod Lindarom. Tijekom kasnijih razdoblja na tom je mjestu podignuta utvrda kojoj se dijelovi zidina i kula još uvijek naziru. U ostacima poluokrugle, sjeverne kule ostatak je starog topa. Vjeruje se da je iz ovog topa pucano 4. rujna 1813. za bitke u kojoj je kapetan Josip Lazarić porazio Napoleonove vojnike i time okončao francusku vladavinu u Istri.

Poznato je da se još početkom 17. stoljeća unutar utvrde nalazila mala jednobrodna crkva iz koje potječe kamenica za posvećenu vodu u današnjoj župnoj crkvi Sv. Mohora i  Fortunata u koju je uklesana 1604. godina. Postojeća lindarska župna crkva sagrađena 1606. kasnije je širena i nadograđena, a konačni neoromanički izgled dobila je 1861. Na glavnom je oltaru pala sa župskim patronima sv. Mohorom i Fortunatom. Uz crkvu je 30 metara visok zvonik iz 1906., u središtu naselja crkva Sv. Sebastijana, a natpis na latinici i glagoljici svjedoči da je ovu zavjetnu crkvicu 1559. dao sagraditi Ivan Jedrejčić.

Na ulazu u naselje je crkva Sv. Katarine. U ovoj crkvici izrazitih gotičkih obilježja izgrađenoj koncem 14. stoljeća nalazi se slika Živi križ (crux brachialis) na kojoj je vrlo jednostavno kao u stripu na samo jednoj slici prikazana Kristova otkupiteljska žrtva na križu. Prikaz se naziva Križem s rukama ili Živim križem jer svaki krak križa završava živom rukom koja izvodi neku radnju. Živi križ jedini je takav sačuvan prikaz u Hrvatskoj, a u Europi ih nalazimo tek 30-ak. Na svitku koji lebdi iznad limba glagoljski je tekst Č U Z, a to je 1409. godina, vrijeme nastanka slike. To nije bila jedina slika u crkvi. Nad oltarom nalaze se ostaci fresaka koje su nekada ukrašavale zid pod kojim se vršilo bogoslužje.

U 15. stoljeću u Lindaru je djelovao skriptorij popa Petra Fraščića u kojem je 1463. nastao Fraščićev psaltir koji se danas čuva u Nacionalnoj knjižnici u Beču.

Nasuprot crkve Sv. Katarine je ulaz u imanje koje je do Drugog svjetskog rata pripadalo bogatoj porodici Baxa, koja je svoju odanost prema Italiji ovjenčala postavljanjem mletačkog lava u pročelje svoje neoromaničke vile iz 19. stoljeća.