Pazin, Kaštel / Z-2437
Najstariji sačuvani pisani trag o postojanju Kaštela (pod imenom «Castrum Pisinum») nalazimo u potvrdnoj darovnici Otona II. od 7. lipnja 983. godine. Niz stoljeća je bio najjača hasbsburška utvrda prema mletačkom teritoriju i sjedište uprave nekadašnje Pazinske knežije.
Oko Kaštela se formirao i postupno širio suburbij, jezgra današnjeg Pazina. Zbog svog smještaja i arhitektonskog oblikovanja pazinski kaštel se smatra jednim od najvrjednijih primjeraka naše fortifikacijske baštine.
Prvobitni kaštel se u literaturi obično opisuje kao izdužena, dvokatna građevina s visokom kvadratnom kulom i crkvicom Majke Božje. Kvadratna kula je nekada bila još kat ili dva viša od sadašnje, a obnovom u 16. stoljeću obložena je kamenim kvadrima. Početkom 19. stoljeća srušen je njen gornji dio pa je kula visinom izjednačena s visinom okolnih krovova. Polukružna kula, s prolazom u donjem iskošenom dijelu, dodana je nakon pojave vatrenog oružja čija je upotreba u okolici Pazina prvi put zabilježena 1463. godine. Zidni plašt je perforiran malim otvorima u prizemlju i na prvom katu te velikim prozorima svečane dvorane, tzv. «rotonde» na drugom katu. Sadašnji izgled rotonde je posljedica pregradnje, odnosno spajanja manjih prostorija u jednu cjelinu.
Na sjeverozapadnom, sjevernom i istočnom krilu te na polukružnoj kuli, u visini drugog kata, vidi se istaknuti dio zidnog plašta (ophodna galerija) građen opekom i oslonjen na profilirane kamene konzole. Između konzola su vertikalni ispusti nekadašnjih mašikula. Pročelja Kaštela se odlikuju bogatstvom gotičkih profilacija 15. i 16. stoljeća. Konstrukcija krovišta potječe iz ranih 70-tih godina prošlog stoljeća te potpuno negira prostornu koncepciju nekadašnjeg potkrovlja.
Kao sjedište austrijskih (habsburških) posjeda u središnjoj Istri, često je bio preuređivan, a dogradnjom novih traktova nastala je višekrilna utvrda oko unutarnjeg dvorišta. Slojevitost građevine očituje se u različitoj obradi pravilno uslojenih klesanaca kamenog plašta, raznovrsnošću oblikovanja i veličinom otvora, povijesnim podacima o čestim promjenama vlasnika od kojih je gotovo svaki za sobom ostavio po neki trag.
Vjerojatno najobimnije pregradnje kaštela datiraju iz 15. i prve polovine 16. stoljeća kada je u osnovi i nastao njegov današnji izgled. Planovima obnove u 16. stoljeću bilo je zamišljeno jačanje utvrde izgradnjom bastiona na strateški najvažnijim mjestima (ispred kvadratne i polukružne kule), ali to zbog visokih troškova nije realizirano.
Kao i kod većine istarskih utvrda, i u Pazinu je ostao očuvan stari obrazac fortifikacije, a bitnije inovacije nisu se micale dalje od plana. Unatoč tome, Kaštel kao cjelina predstavlja dobro organiziranu i osmišljenu utvrdu, što najbolje pokazuje pogled sa sjeveroistoka (s tzv. «Rimskog puta»).
Dvokatni kaštel s unutarnjim dvorištem, krilima s konzolnim ophodom, otvorima mašikula i dvije kule te s nekoliko pokretnih mostova ostao je očuvan do konca 18. i prve polovice 19 stoljeća. Ranije pregradnje kojima je cilj bio ojačavanje utvrde i uvođenje novih fortifikacijskih rješenja, zamijenjene su zahvatima koji se mogu objasniti kao razgrađivanje utvrde. Uslijedilo je rušenje nepotrebnih bedema i vrha kvadratne kule, zatrpavanje prokopa prema gradu, otvaranje novih prozora koji su propuštali više svjetla, uklanjanje pokretnih mostova, uređivanje novih soba grijanih pećima (od kojih je sačuvana samo jedna), zamjena drvenih stubišta s kamenima itd. Umjesto izvorne fortifikacijsko-stambene namjene, u prvi plan dolazi isključivo stambena.
Do Drugog svjetskog rata u kaštelu su bili uređeni stanovi za članove veleposjedničke obitelji Montecuccoli. Nakon rata se u građevinu uvode muzejski sadržaji koji su tražili nove preinake u organizaciji unutarnjeg prostora. U Kaštelu su danas smješteni Etnografski muzej Istre i Muzej Grada Pazina, a dio prostora koristi i Državni arhiv u Pazinu kao čuvaonice za arhivsku građu.